Trebalo je da prođe mnogo godina i da proživim mnogo toga da konačno shvatim da je Zakon Privlačenja nešto što apsolutno postoji i neprestalno deluje. Postoji dosta fenomenalnih knjiga na ovu temu, kako onih koji je objašnjavaju ovaj prirodni zakon, tako i praktičnih kurseva sa vežbama. Ali to nije ono čime se ova knjiga bavi. Gotovo dvadeset godina sam prijateljima pričao kako ti se „dešava onako kako razmišljaš“, dokazivao to i njima i sebi gomilom primera, ali i dalje sam sumnjao, ponekad radije verovao u slučajnost ili „splet okolnosti“, nego prihvatao ovaj zakon kao nešto apsolutno i nepromenljivo. Tako da, iz ličnog iskustva mogu da potvrdim, kako u takvo nešto nije lako poverovati, a kamoli shvatiti i prihvatiti kao činjenicu. Naravno, sada znam da to što nisam bio baš ubeđen i nisam baš verovao, ne znači da taj zakon nije delovao. On je u funkciji bez obzira da li vi bili njega svesni ili ne. Zakon uvek deluje i samo je pitanje da li ćete vi svesno uticati na događaje da budu onakvi kakvi želite, ili ćete prepustiti drugima da to učine za vas.

Međutim, kada se malo bolje istraži ova oblast, dolazi se do, barem za mene, pomalo poražavajućeg zaključka. Knjige koje se bave ovim zakonom pretežno kupuju i čitaju oni koji su u problemu, bedi, siromašni ili bolesni, u glavnom ljudi koji se hvataju za svaku slamku. Ova tema im delom budi nadu, baš kao što nekima to čini molitva, a delom se vode za idejom „daj da probam još i ovo“. U svakom slučaju, sve su do sada probali, pa sad više ne znaju šta bi. Osloniće se na Zakon Privlačenja, nadajući se da će im to možda pomoći, ali retko ko će u celu priču ozbiljnije i poverovati. Sa druge strane, oni koji nemaju previše problema, znači imaju dovoljno novca da budu pre zadovoljni, nego nezadovoljni, oni koji su pretežno zdravi i slično, teško da će se zainteresovati za ovu temu. Ti ljudi imaju „pametnija posla“, „nemaju vremena“ da se bave time, to im je možda zanimljivo i ništa više, a ne shvataju da zakon i za njih važi i da je to što imaju manje problema od većine drugih, uzrokovano potpuno istim principom i samo su„sreća i slučajnost“ doveli do toga da su oni stekli naviku da razmišljaju o dobrim i željenim, umesto o lošim i neželjenim stvarima.

Jer, bez obzira na to šta vi znali i mislili, treba da budemo realni, a realnost nam kaže da priča o zakonu privlačenja deluje pomalo, ako ne i kompletno, naučno fantastično.

Kada sam sve ovo shvatio, počeo sam da se pitam zbog čega smo mi, ljudi, ovakvi, zbog čega je teško poverovati u sopstvenu snagu, jer nemoguće je da smo takvim dizajnirani, nemoguće je da ćemo pre poverovati u nešto nepostojeće i nepojmljivo i pre svega izvan našeg domašaja i uticaja, kao što su „sreća“ ili „božija volja“, a pri tom ignorisati potencijalne moći onog što posedujemo i sa čime se svakodnevno služimo – svoje svesti, odnosno uma. Najmanje mogu da poverujem da smo takvi „po prirodi“ jer priroda ne pravi greške i sve ono što je sastavni deo bilo kog organizma, taj organizam refleksno ili nagonski uči da koristi, čak i ako nema od koga to da vidi ili nauči. Dete će jednog dana prohodati, čak i da nikada ne ugleda nekog ko hoda, baš kao što mače, kada se sa njim igrate lovi predmete kandžama, isteže ih i uči da se s njima služi, pere se ližući svoju dlaku, iako nije imao priliko da to od nas vidi. Ili kao što pas, već kao mali, zna kako se obeležava teritorija.

Zbog čega onda mi ne znamo da koristimo snagu svoga uma i čak nismo ni svesni postojanja te snage? Postoji samo dva moguća objašnjenja. Prvo, koje će većini biti logično i koje kaže da je cela ta priča jedna izmišljotina, da ne postoji nikakva skrivena sposobnost uma za koju mi ne znamo i da je to samo jedna fantazija, baš kao i telepatija, vidovitost ili vanzemaljci. I drugo koje kaže da smo mi to iz nekog razloga zaboravili da koristimo, zaboravili da postoji i samo se retki slučajno „probude“ i shvate sposobnosti koje poseduju. Uvek mi je nekako teško bilo poverovati u prvo objašnjenje, ma koliko voleo naučnu fantastiku, jer postoji mnogo primera koji dokazuju ne samo postojanje ovih sposobnosti, tačnije delovanja zakona privlačenja, već i pokazatelja da je čovek zaista ZABORAVIO da poseduje ove i neke druge sposobnosti! Verujte mi, ne treba puno istraživanja da se dođe do ovakvog zaključka, samo se treba malo potruditi.

Sve što se dogodi mora biti nečim uzrokovano, odnosno svaka posledica ima svoj uzrok. To znači da je to što smo zaboravili na svoje sposobnosti posledica i zato me zanima šta je uzrok tome. Jer ako promenimo uzrok, promenićemo i posledicu. To je jedna od stvari koja bi trebala da vam bude moto u životu. Čovek se dugo borio sa poplavom tako što je izbacivao vodu iz naplavljenog dvorišta, ali tek kada se pozabavio samim uzrokom, shvatio je da mora da podigne nasipe i time se reši problema. Promenite uzrok i promenićete posledicu.

Traganje za uzrokom, zbog kojeg je čovek zaboravio da koristi sposobnosti svog uma, može da odvede u nekoliko različitih smerova. Postoje razne teorije, od onih da se čovek mnogo davno „ulenjio“ i jednostavno zaboravio, preko planske kontrole uma, pa sve do genetskog inženjeringa na ranom čoveku od strane vanzemaljske rase. O svakoj od ovih teorija možete pročitati mnogo toga od strane raznih autora i onda jednostavno sve odbaciti ili izabrati ono u šta ćete najlakše poverovati. A možete se i potruditi da malo sami istražujući donesete određene zaključe. Ja sam uvek za ovo drugo, pa sam se i ovom temom na taj način pozabavio. Čitajući razne teorije, proučavajući neke istorijske činjenice (ako su činjenice) i biografije nekih ljudi, primetio sam nešto veoma interesantno. U svim tim teorijama, pričama i dokazivanjima, ili istorijskim podacima se provlačio jedan zajedniči činilac, nešto što je svugde bilo prisutno. Naime, uvek su se u masi „običnih neznalica“, proivlačili i nalazili pojedinci ili mala grupa ljudi, koji bi apsolutno znali za te prirodne, skrivene ili zaboravljene sposobnosti ljudskog uma. Čekajte malo, pa ako postoje ljudi koji nešto znaju i to primenjuju, dok je većina u to apsolutno neupućena, onda je potpuno nemoguća teorija da je čovek (prirodno ili genetski) mutirao i izgubio te sposobnosti, jer u tom ih slučaju ne bi ni ta grupica ljudi posedovala, zar ne? Čim sam ovo shvatio, krenuo sam korak dalje. Nametnulo se nekoliko objašnjenja.

Prvo, čovek tek sada evoluira i shvata te svoje sposobnosti, a znamo da se evolutivne promene javljaju u pojedinim primercima, pre nego u celokupnoj rasi. Međutim, pokazano je da, kada neko shvati da poseduje sposobnost da svojim mislima određuje svoju „sudbinu“ i kada počne te sposobnosti i da primenjuje, one tada apsolutno počinju da deluju, potpuno u skladu sa njegovim mislima, bez greške privlačeći odgovarajuće ljude i događaje. A to nam samo govori da smo svi već evoluirali u tom smeru, pa je time ovo objašnjenje netačno.

I drugo objašnjenje, koje kaže da je čovek nekada davno podvrgnut genetskim promenama, zbog kojih je trajno „izgubio“ te sposobnosti, takođe može da se odbaci, iz istih potpuno razloga – evidentno je da se te sposobnosti mogu pokrenuti, ako to neko želi.

Treće moguće objašnjenje je da su te sposobnosti oduvek prisutne u čoveku i da je potreban određeni nivo poimanja stvarnosti, određeni stepen duhovne razvijenosti ili svesnosti kako bi se one shvatile, a potom i upotrebile, kako bi nam koristile. Iz tog razloga neki pojedinci ranije, a neki kasnije dolaze to tih znanja, i kako vreme prolazi, broj takvih ljudi bi trebalo da se uvećava, što se očigledno i dešava. Ovo već ima smisla, ali jedno opet bode oči. Činjenica je da se o tim sposobnostima govori već hiljadama godina, yar ne? Zar nije nemoguće da je svesnost ili duhovnost čovek bila razvijenija u, recimo, Mesopotamiji, nego danas u jednoj Indiji, ili bilo kojoj drugoj zemlji? To nas vodi do četvrtog, možda i najlogičnijeg ili najtačnijeg objašnjenja.

Čovek je pre nekoliko hiljada (miliona?) godina počeo da razmišlja, istražuje, otkriva i saznaje svet oko sebe. Razvijali su se medicina, matematika, astronomija, filozofija. Čovek je počeo da odbacuje verovanje u duhove i bogove i počeo da se pita ko je i šta je, šta radi na ovoj planeti, šta mu je svrha i šta je smisao života. U traganju za raznim odgovorima gledao je u nebo, u prirodu i u samog sebe. Počeo je da otkriva nove, do tada nepoznate stvari, koje su objašnjavale sve ono što se smatralo misterijom ili samovoljom jednog od stotina bogova. Na nebu je otkrio planete i periode njihovog kretanja i počeo da pravi uređaje i zida objekte koji su označavali određene položaje planeta i zvezda, ili određene događaje u godini, kao što je ravnodnevnica, na primer. U prirodi je počeo da otkriva zakone zbog kojih se sve stvari kreću, životne cikluse svih bića i njihovu međusobnu vezu i zahvaljujući tome počeo da unapređuje medicinu i agronomiju, gradi vodovodne mreže i podiže veličanstvene građevine. A u sebi je otkrio bezganičnu mudrost koja mu je pomogla da shvati sposobnosti koje krije ljudski um i zbog kojih se tako veličanstveno uzdiže iznad svih ostalih živih bića na planeti.

Samo, čovek je već tada bio pokvaren. Neispravan, nesavršen, poremećen. I kada su pojedinci shvatili kolika moć se krije u znanju o prirodi i svrsi uma, nije im mnogo trebalo da zaključe kako će, ukoliko tu informaciju zadrže za sebe, veoma lako moći da vladaju neupućenom masom. To se nije desilo odmah sa otkrivanjem ovih znanja, jer baš kao i znanje o zakonima koji vladaju u univerzumu i prirodi oko nas, tako je i znanje o snazi uma bilo površno, ali sasvim dovoljno da zaintrigira i motiviše da se nastavi sa istraživanjem. Zbog toga su mnogi te sposobnosti, u svom ne (potpunom) znanju, mešali ili tumačili nekakvim magijama, demonima, anđelima i drugim imaginarnim silama, koje su zatim pokušavali da prizovu raznim mantrama, bajalicama, molitvama i kazanima u kojima su kuvali paprikaš od nogu slepih miševa. I baš zato što veoma dobro znate da zvanična nauka i dan danas još uvek otkriva neke nepoznate istine o prirodi i univerzumu, ne treba da vas začudi kada negde pročitate da se najbogatiji i najmoćniji ljudi sveta i dalje mole bogu, đavolu, ili nekakvoj sovi. To je zato što oni znaju da postoji moć, ali mogu da je pokrenu samo na taj način, jer još uvek više veruju u neko izmišljeno biće, u nekakvu natprirodnu silu, nego u same sebe. U svakom slučaju, onog momenta kada su pojedinci shvatili kako se, zahvaljujući ovim moćima, stiče ogromna prednost i premoć u odnosu na one koji o njoj još uvek ne znaju dovoljno, počeli su da čine sve što je bilo potrebno da se spreči širenje informacije. Da se ne dozvoli da se razvije konkurencija, da se eliminiše svaki nagoveštaj masovne slobodne misli, koja će dovesti do razumevanja istine. Zato što će zbog toga ti isti pojedinci izgubiti onu prednost zahvaljujući kojoj vladaju masama.

U početku se kontrola vršila prostom upotrebom sile, ali vremenom je „obična raja“ bivala sve opasnija i bolje organizovana. Pobune i revolucije su bile sve češće, pa su zbog toga i metode kontrole morale biti sve prefinjenije i skrivenije, kako ne bi bile očigledne. Ali to ne znači da nisu bile i efikasnije. Vremenom je, zbog zakona nasleđa koje važi za čovekovu svest, većina čovečanstva došla u situaciju da, ne samo da ne zna ništa o sposobnostima svog uma, već više nije ni u stanju da o tome razmišlja, čak ni kada im se na to ukaže.

Ono što nam je nekada bilo čudno, sada nam je smešno. Ono o čemu smo nekada maštali, postalo je nezamislivo. Ono čemu smo nekada težili, danas je utopija. A ono, što su nas naši praoci svojim neukim jezikom pokušavali naučiti, postalo je mistika i naučna fantastika. A vi, koji mislite drugačije, vi ste ludi.